Hardest of hearts

nedjelja, 08.11.2015.

Retorička vježba (ili kako reći da ne posjeduješ riječi)

Otvaram Word, pišem riječi. Nakon napisane rečenice, shvaćam da u mislima imam poantu u obliku čuvstva, još uvijek kodiranog tako da ga ne mogu pretočiti u smislen iskaz, a ne mogu ga ni dosegnuti. Još je nezreo. Obrišem rečenicu, zatvorim Word, tako je bolje, ukoliko nemaš što za reći – niti nemoj.
Ali, čekaj. Kad ti nisi imala što za reći? I, uostalom, kao da je važno o čemu pišeš? Samo piši, pusti riječi kroz prste.


Sada, kada si već napisala čak nekoliko rečenica koje naočigled govore mnogo toga, a zapravo apsolutno ništa, mijenjaš font, poravnavaš tekst, brineš o proredu. Prvo staviš na 1,5 i sjetiš se da si mrzila taj prored na početku prve akademske godine, a svi su ga tražili. Činilo ti se da je besmisleno toliko prostora između redaka ostavljati za prazninu kada bi se taj prostor mogao iskoristiti za još riječi unutar čije mreže bi se zapravo trebalo nalaziti ono značenje koje „čitamo između redaka“. Vraćaš na 1,15, ali ne zato što taj prored još uvijek ne voliš, baš naprotiv. Estetski djeluje tako lijepo i shvaćaš da si poantu usvojila vlastitim iskustvom. Prored si smanjila da te ne zavara da si napisala dovoljno, zahrđala si i ti to znaš, a to se popravlja upravo pisanjem.


O čemu pisati? Ne zna, ne uspijeva prenijeti svoje misli na bjelinu ekrana. Je li to zbog toga što ni sama ne zna što osjeća, kako živi, s čim se bori i u čemu uživa, pa joj je potrebno nešto što bi osjećaje posložilo po kategorijama kako bi se mogla izjasniti sama pred sobom, a tek onda to uspješno ili manje uspješno pretočiti u tekst? Ili se jednostavno radi o zlatnom pravilu bloga – kad je sve dobro, kad nemaš čak ni ljubavnih patnji o kojima bi se pisalo, nema ni novih riječi? Zar zaista ne postoje riječi koje bi opisale ovo što ona sad osjeća, trenutak u kojem se nalazi, korak od prošlosti i korak prema sadašnjosti? Sva ona previranja od trenutka do trenutka, mehaničke kretnje i one nesvjesne, nekontrolirano crvenjenje obraza i smiješak koji bježi s usana, ili se na njima sledi u grimasu koja bi ga navodno trebala predstavljati?


U meni se konstantno izmjenjuju plima i oseka. Tišina sam i vjetar koji prodire kud naumi, sve u jednom.
Nikad nisam više znala o tekstu, o djelu, o intertekstualnosti, a nikad mi nije bilo teže sročiti nekoliko banalnih rečenica o tome tko sam trenutno. Budući da je semestar tek krenuo i znanje će rasti, krenut ću i ja i uhvatiti korak. S gradivom, podrazumijeva se, ali i sa samom sobom. Tko sam ako nemam sebe, ako sebe ne mogu uhvatiti u mirnoj luci – na trenutak – unutar bjesnila konstantne mijene.

To be continued?