„Pisala sam sinoć pjesmu. O tebi.“

„Zaista?“

„Da. Ne znam bi li se prepoznao u njoj.“

„...“

„Da, a ako se slučajno koji put dočepaš nečega što sam ja napisala, uvijek će ti pasti na pamet da postoji mogućnost da se radi baš o toj pjesmi.“

„Hm, zaista?“

„Mhm. A čak i da se ne radi o toj pjesmi, mislit ćeš, možda sam gost i drugih pjesama. Makar... u prolazu. I vrag ti neće dati mira, tražit ćeš sebe u svemu mome. I baš se zato nikada nećeš pronaći.“

„Kako si to zgodno smislila, spletkarošice.“

„Skrila sam te od tebe samog.
Ali... zaista misliš da je to bio posebno zahtjevan posao? Ne bi se ni u zrcalu prepoznao da ono slučajno izgubi svoju simetriju.“

„Misliš na nešto poput kaleidoskopa?“

„Zašto ti kaleidoskop pada na pamet? Nije li on nešto najstatičnije što ćeš ikada vidjeti?“

„Ne filozofiraj. Što je s nebom? Sa ovim stolom za kojim sjediš? Ili sa mnom, koji mirno sjedim pred tobom?“

„Nebo? Zar ga se usudiš uopće spominjati u tom kontekstu? Ponekad na njemu osjećam anđele. Ne vidim ih, istina, ali znam da su tamo.
Ponekad, u nebu vidim odraz riječi koje mi prolaze mislima. Ne znam što mi ono time pokušava reći, ali vjerujem da pomaže. Dakle, nebo otpada.
O stolu neću pričati, zašto se ograničavati na preočite stvari? Ali ti...
Ti si beskonačnost. Splet okolnosti i sve one zamršene misli koje se gomilaju i ponekad osjećam da bih ih mogla zgrabiti u ruke poput trogodišnje zalihe vrpci koje sam izvukla iz starih kazeta. Bilo bi ih teško uhvatiti iz jednog pokušaja, spetljale bi mi se o prste, ali bih uz malo muke uspjela to sve dovući do kante za smeće i riješiti te se u tren oka. Jednom kada bih to učinila, proces bi bio trajno završen. Ali, znaš, kopkalo bi me to pa ipak ostavljam da se nakuplja na komodi, koga briga za nered.
Eto što si ti.“

„Lijep monolog. Zaista me zamišljaš tako? Sva sreća da znam da sam ružan i nepoželjan pa me i nisi bogznakako uvrijedila.“

„Ti bi samo o sebi raspraljao!“

„Ah, da, oprosti mi. Napisala si pjesmu, kažeš?“

(29. prosinca 2011., 23:53)


*
Kao da bih ti ikad rekla da sam napisala vražju pjesmu. Kao da bih to rekla ikome, a pogotovo tebi. Bitno da se smatraš naročito dubokoumnim a ne vidiš ono najočitije dok ti se pred nosom događa(lo). Pih.
Ma, ionako nema veze. Prošlo me. Tebe zaobišlo. Ionako bi ti to sve shvatio na svoj uvrnuti način pa bih samo izgubila živce. ( +dio o potrebi za prijateljstvima kojeg nema smisla pisati jer je očito da nikada nećemo moći biti prijatelji. previše volimo komplicirati jedno oko drugog da bismo se tako nazvali.)



*
Sad bih trebala napisati recenziju i dojmove o godini iza nas. Ali, nemam volje. Možda kad i službeno završi. U svakom slučaju, u sljedećoj si želim puno love, lijepe odjeće, dobrih prijatelja, sreće, zdravlja, odlične ocjene i nekoga s kim ću konačno moći imati nešto pravo. Ma, znate već, uobičajene želje. :) Vama svima želim to isto i da sve to bilježite ovdje. Zablistajte večeras i lijepo se provedite. :*